Pogledaj oko sebe! Koliko je različitosti na svijetu. Svatko od nas je posebno biće toliko različito od drugih. Nitko nema lice isto kao ti, niti osmijeh kao tvoja sestra/brat, niti glas kao tebi posebna osoba…
Visoki smo i niski, obli i tanki, glasni i razigrani,… Ima nas rockera i narodnjaka, koji rasturamo matematiku i koji ne možemo nacrtati ravnu crtu ni s pomoću ravnala. Toliko smo različiti, a opet slični.
Bez obzira na to vidimo li slabije ili hodamo teže jesmo li manje ili više spretni, svi smo jednako vrijedni! Svatko od nas je jedinstvena osoba koja ima pravo biti sretna, poštovana i prihvaćena od drugih.
Ponekad su drugi ljudi toliko različiti od nas ili prosjeka na koji smo navikli da ne znamo kako to prihvatiti. Možda imaš prijatelje u razredu koji su skloni naglom i nepromišljenom ponašanju? Ili pak imaš prijatelje u kolicima kojima treba tvoja pomoć pri kretanju? Ili prijatelja koji bi se igrao kao malo dijete, uvijek isto i tebi nezanimljivo, a lako se rastuži ili naljuti? Ovo su neki primjeri mogućih ponašanja djece s teškoćama u razvoju. U Hrvatskoj živi skoro 40 000 djece do 19 godina s nekim oblikom razvojne teškoće ili invaliditeta. U Zagrebu 6593 učenika pohađa redovne škole po prilagođenom programu. Ovakvo uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u škole zove se integracija. Zahvaljujući tome, od rane dobi možemo zajedno odrastati u svijetu različitosti, te se gledati, slušati, razgovarati, razumjeti, izlaziti i zabavljati.
Takve osobe često žalimo. No, iako smo različiti u mogućnostima, isti smo u svojoj ljudskoj vrijednosti i pravima. Zamislite da netko nama govori „jadan ti“, zato što nemamo plave nego smeđe oči!
Još jedna česta reakcija je ignoriranje, pravimo se da tu osobu niti ne vidimo. Ponekad se osjećamo zbunjeno ili nesigurno, možda i prestrašeno jer ne znamo što očekivati od takvih ljudi. Npr. zamisli dječaka koji priča jako sporo i nerazumljivo. I sada želi razgovarati o zadnjem Bondu, a ti ga ne razumiješ. Neugodnjak? Što radimo kada nam je neugodno? Sakrijemo se, okrenemo leđa, ignoriramo. Takvo ponašanje može zaboljeti drugu stranu, a poslije se često pitamo jesam li mogao/mogla bolje? Mogao/mogla sam i mogu!
Srećom, postoje i neka osnovna pravila bontona koja nam olakšavaju svakodnevni život.
1. Poštuj osobu s teškoćama u razvoju kao što poštuješ i svaku drugu osobu! Zapamti da uvažavanje nije sažaljevanje i govorenje osobi „jadan ti“.
2. Neki mladi su jako nemirni i ne mogu duže vrijeme usmjeriti svoju pažnju na zadatak. Imaj strpljenja s njima i pomozi im u svladavanju školskog gradiva.
3. Razgovaraj uobičajenim, svakodnevnim izrazima poput: “Vidimo se”, “Pozdravljam, trčim dalje”, “Čujemo se” – bez obzira na to o kakvom se invaliditetu radi kod osobe s kojom razgovaraš. Nemoj se bojati krivih riječi.
4. Usredotoči se na osobu koja ima neki poremećaj govora. Budi strpljiv i zaista pokušaj čuti. Ako nisi razumio što je rekla, ispričaj se i zamoli ju da ponovi. Nemoj glumiti da razumiješ.
5. Pomagala (štake, štap, kolica) osobe s invaliditetom diraj samo ako si za to bio zamoljen.Ne naslanjaj se na invalidska kolica, ona su dio osobnog prostora osobe koja ih koristi.
6. Govori polako i direktno prema osobi oštećena sluha. Ne viči, ne govori joj u uho. Tvoj izraz lica i pokreti usnama pomažu joj da razumije. Ako nisi siguran da te je razumjela – napiši poruku.
7. Pozdravljajući slijepu ili slabovidnu osobu kaži joj i svoje ime. Ako nudiš pomoć u hodanju, ponudi joj da se osloni na tvoju ruku.
8. Nemoj oponašati nečije nedostatke, ne izruguj se osobama koje su bolesne ili slabije od drugih. Pripazi na njih da ne padnu ili da se ne ozlijede.
9. Ako tvoj razred ide u posjet kazalištu/kinu u kojem nema posebnog ulaza za osobe u invalidskim kolicima, pozovi prijatelje i zajedno ih unesite.
Ako ti ovi savjeti nisu dovoljni, zapitaj se što bi ti htio da su vam uloge zamijenjene. S čime bi ti bio zadovoljan? Što bi ti bilo ugodno? Kakvo ponašanje bi doživio ravnopravnim? Što bi te smetalo ili povrijedilo? Vrlo vjerojatno bi slične odgovore svojima dobio i od vršnjaka s poteškoćom ili invaliditetom. Uostalom, uvijek ga možeš pitati što mu treba ili što želi. Postavljanjem ovog pitanja mu na najbolji način iskazuješ poštovanje umjesto sažalijevanja. Ako nam je žao i čini nam se da je osoba zakinuta za nešto, npr. osoba u kolicima je zakinuta za hodanje, plesanje i sl, možemo je radije pitati kako bi ona mogla sudjelovati u tim aktivnostima i ponuditi prikladnu pomoć ili biti otvoreni čuti kako ostvaruje svoje potrebe za zabavom na drugačije načine!
Ajd’mo sada promisliti da li je stvarno teško družiti se s nekim „drugačijim“. Sjeti se ostalih učenika u razredu. Jesu li ti baš svi super zanimljivi? Sumnjam. Ali opet, sa svima se nađu neke zajedničke teme pa zašto bi bilo drugačije s vršnjakom koji teže hoda, teško uči, pamti, drugačije izgleda…? Naime, svi smo mi međusobno drugačiji po nečemu, ali to znači da smo i po mnogočemu slični. Zato imaš više prijatelja, a ne samo jednu osobu s kojom možeš o svemu razgovarati i sve raditi. Ne volimo svi istu glazbu ili filmove i ne izlazimo na ista mjesta. A ipak, družimo se. Razlog je jednostavan. Svatko od nas nalazi ljude koji nam po nečemu odgovaraju. Sa svakim možeš biti blizak. Isto tako možda je teže pričati o bojama svojih novih hlača sa slijepim vršnjakom, ali sigurno ćeš moći o zadnjem albumu Jessie J ili Blink-182. I mladi koji sjede u kolicima ili teško čitaju možda igraju kompjuterske igrice. Prema tome, različiti smo svi i to je upravo ono što život čini zanimljivim. A kada prihvatimo te različitosti i iz njih izvučemo ono najbolje, onda nam nema granice…
Bitno je zapamtiti da drugačiji nisu takvi svojom voljom i da većina njih pokušava živjeti najbolje što zna. Razumljivo je bojati se nepoznatog, ali zapamti, oni su ljudi kao i ti, a to znači da ih možeš pitati sve što te zanima. Upoznavanjem nestaje strah i zbunjenost, a onda se otvaraju vrata novim prijateljstvima. Ako si ti ta „drugačija“ osoba, znaj da se ljudi često boje nepoznatoga. Drže distancu jer nisu sigurno što ti treba ili što želiš. Stoga dopusti drugima da ti se približe, pokaži interes, zatraži ih pomoć, postavljaj pitanja i nauči svoju okolinu što ti odgovara.
Kada različitosti prihvatimo kao bogatstvo življenja, možemo uživati u sličnostima.
Mirna Petretić, prof. psihologije
Projekt „Psiho portal za mlade – podrška u izazovima mladenaštva““
Pod pokroviteljstvom Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport
