Iako se može činiti da je dijete s dijagnozom ADHD-a samo razmaženo ili možda traumatizirano, zapravo je riječ o neurorazvojnom poremećaju s kojim se nije lako nositi, a postoje načini kako roditelj može pomoći i djetetu i samome sebi. Riječ je naizgled sitnim koracima – u skladu s principima kognitivno-bihevioralne terapije – koji, ako se primjenjuju dosljedno, mogu značiti razliku.
Što je hiperaktivnost (ADHD)?
Za djecu koja su nemirna, ubrzana, konfuzna, teško zadržavaju pažnju na jednom mjestu ili zadatku i stalno su u pokretu, kažemo da su hiperaktivna, a hiperaktivnost je simptom koji se obično javlja zajedno s manjkom pažnje i često dijagnosticira kao ADHD, dakle poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću.
Zbog hiperaktivnosti dijete već u ranoj dobi može imati poteškoća s odnosima, snalaženjem u vrtiću ili uspjehom u školi, može biti sklonije ozljedama, a kasnije u životu imati poteškoće na poslu. Roditelji ponekad smatraju da u sami odgovorni za ovakve probleme u ponašanju djeteta i osjećaju krivnju, ali istraživanja pokazuju da ADHD nije povezan s odgojem, već da je riječ o neurorazvojnom poremećaju kod kojeg genetika igra važnu ulogu.
Razumijevanje hiperaktivnosti, liječenje, ali i edukacija roditelja i učitelja može pomoći hiperaktivnom djetetu da se lakše snađe u društvu vršnjaka i odraslih i bude uspješnije u školi. Kod hiperaktivnog djeteta ne radi se o tome da ono ne bi znalo nešto napraviti ili shvatiti, nego u nedostatku inhibicije ponašanja. Drugim riječima, takvom djetetu nedostaju kočnice. Ono nije tek nestašno dijete, već dijete kojem je potrebna podrška, razumijevanje i pažnja kako bi kroz život moglo prolaziti kao i dijete bez sličnih poteškoća.
Zbog načina na koji funkcionira njegov mozak dijete s ADHD-om teško se usmjerava prema cilju, teško pamti riječi i slike, slabo upravlja svojim emocijama i otežano se snalazi u različitim situacijama. Pretpostavljam da ste nešto od toga primijetili kod svog djeteta. Što mu je najteže? Uspijeva li završiti zadatke? Može li se mirno igrati? Kako kontrolira svoje emocije?
Kako pomoći?
Kako bismo pomogli hiperaktivnom djetetu možemo utjecati na njegovo ponašanje i emocije. Cilj je pojačati samokontrolu i smanjiti impulzivnost djeteta. Kako to možemo postići? Primjerice, nekom sitnom nagradom kad se dijete uspije kontrolirati, recimo zagrljajem kad uspije riješiti matematički zadatak bez ustajanja od stola. Osim nagradom za poželjno ponašanje, roditelj može prekinuti impulzivno ponašanje, primjerice glasno pljesnuti rukama kad dijete viče ili se ponaša na neki drugi neprimjereni način. Može se primijeniti i tehnika odgađanja zadovoljstva: ako ćeš se mirno igrati u svojoj sobi, navečer možeš pojesti kolač.
Da bi dijete bilo uspješnije u svojim svakodnevnim zadacima, može mu se pomoći tako da podijeli zadatke na manje korake kojima je lakše upravljati i razvijati dnevnu rutinu. Neka zapiše sve što treba napraviti u danu pa zajedno odredite koji su zadaci najvažniji tako da se dijete ne osjeća preopterećeno ili se boji da će nešto zaboraviti. Ne zaboravite odrediti i vrijeme za odmor i igru. Važno je da dijete ne bude zatrpano obavezama i umorno. Stvaranje bolje strukturiranih i predvidljivijih okruženja, kako kod kuće, tako i u školi, također pomaže. Mirno mjesto i rutina pomoći će mu da kontrolira svoje ponašanje kao i bavljenje sportom i boravak na svježem zraku umjesto televizije i mobitela. Vaše reakcije na njegovo ponašanje također su bitne. Pomaže kad jasno i precizno izražavate svoja očekivanja. Temeljno je pravilo: jačati pozitivna ponašanja i obeshrabrivati neželjena ponašanja djeteta i pri tome biti dosljedan.
Nataša Vlašić Smrekar,
prof. psihologije
