Često čujemo da postoji pritisak vršnjaka oko pušenje, konzumacije alkohola i droga, kao i pritisak vezano za rane seksualne odnose te različita društveno nepoželjna ponašanja. I realno je da će se tinejdžer povremeno susresti s takvim ponašanjima u vršnjačkim skupinama te da će biti u iskušenju da se pridruži, a možda i pod pritiskom od strane vršnjaka. Pa kako mu (njoj) pomoći, a ne isključiti dijete iz svijeta vršnjaka, što svakako nije nikakvo rješenje.
Postoji nekoliko zaštitnih faktora koji se razvijaju tijekom odrastanja, a asertivnost je jedan od značajnijih. Najjednostavnije rečeno, ako želite pomoći svom djetetu da se učinkovito odupre pritiscima vršnjaka naučite ga (nju) da se zauzima za sebe.
Asertivnost je vještina aktivnog zalaganja za svoja prava bez ugrožavanja prava drugih ljudi. Uključuje fino (pre)poznavanje svojih osjećaja, potreba i granica u odnosu na druge ljude te otvoreno i iskreno komuniciranje istih s drugima. Razumijevanje asertivnosti je lakše kad razmotrimo i druga dva načina ponašanja u društvenim interakcijama a to su agresivno i pasivno ponašanje.
Kod agresivnog ponašanja osoba se zalaže za svoja prava, bori se da ostvari što želi, ali pritome obično ugrožava prava drugih. Drugi se zbog takvog ponašanja osjećaju preplašeno ili ljutito pa često odlaze iz odnosa ili i sami postaju agresivni, tako da postoji velika mogućnost sukoba. Posljedično, osoba dobije što je u prvi mah željela, ali joj dugoročno stradaju odnosi s drugim ljudima. Osobe koje se pasivno ponašanju se u pravilu povlače iz mogućih sukoba, ne bore se za svoja prava i stavljaju potrebe i prava drugih ljudi ispred svojih. Ne zalažu se za sebe u želji da očuvaju i ne ugroze odnos. Nažalost, zbog toga se često osjećaju loše, iskorišteno i jadno, a nerijetko zamjeraju drugima što više ne paze na njih, pa su ogorčeni na druge. Često im je lakše sasvim napustiti odnos, nego li se suočiti i otvoreno reći što ih smeta. No, ni ovaj način ponašanja nije osobito drag onima s kojim su u odnosu. Oni često imaju dojam da moraju “hodati po jajima” jer im osoba neće reći kad joj nešto smeta te stoga moraju uvijek paziti, ili osjećaju krivnju a ne znaju što su točno zgriješili ili ih takvo ponašanje ljuti (“pa nek već jednom kaže što hoće”, “sam si je kriv kad ih pušta da mu to rade”), tako da odnos opet trpi i postoji mogućnost sukoba ili prekida odnosa.
Najviše poštovanja kod drugih izaziva asertivno ponašanje.
Asertivna osoba će iskreno reći što joj smeta ali i što joj se sviđa kod drugih, ona pazi da ne vrijeđa osjećaje drugih, ali i zahtjeva da se drugi prema njoj ponašaju s poštovanjem. Osnovni cilj asertivnog ponašanja je komunicirati, tako da asertivna osoba poštuje sebe, svoje osjećaje, potrebe i granice ali i osjećaje, potrebe i granice drugih ljudi. Drugima je s njima lako, znaju na čemu su, ne moraju posebno paziti na takvu osobu – jer znaju da ona sama pazi na sebe, ali se niti ne moraju plašiti jer znaju da takva osoba poštuje i njih.Ovakva komunikacija smanjuje mogućnost sukoba i pospješuje njihovo učinkovito rješavanje, a odnosi su češće zadovoljavajući i uspješnije se održavaju.
Osnovno što možete učiniti za svoje dijete da bi ono bilo asertivno jeste da vježbate tu vještinu i sami. Djeca uče po modelu, pa ako se vi ponašate agresivno, pasivno ili asertivno, puno je veća šansa da će se i vaše dijete ponašati na isti način. A obzirom da je asertivnost vještina, može se učiti u dječjoj, ali i odrasloj dobi.
Za početak, razmislite što vam smeta i počnite komunicirati. Pri tome dobro je govoriti što više o sebi, a što manje kritizirati drugu osobu. Takav oblik komunikacije koristite i sa svojim djetetom. Dakle, bolje je reći: “Ljuti me kad ne pospremiš svoju sobu. Želim da to sad napraviš”, nego li “Zašto nikad ne spremaš svoju sobu, uvijek moram ja. Baš si lijen!”. Također, od djeteta tražite da vam kaže što želi, kako se osjeća, što mu smeta. Pri tome je važno da to i poštujete. To ne znači da ćete uvijek napraviti ono što oni žele, ali možete poštivati kako se osjećaju. Npr. asertivno je i poštuje dijete kad kažete: “Razumijem da si ljut što ti ne dozvoljavamo da ostaneš dulje vani, no mi smo odlučili da ćemo poštovati zakon i da do 11 sati moraš biti doma.”
U redu je učiti djecu i da pregovaraju oko stvari koje ih se tiču i gdje mogu imati pravo glasa te da odlučuju o onome što je njihova odgovrnost. Tako ćemo tinejdžere u pravilu pustiti da si sami biraju odjeću i frizure, pregovarat ćemo s njima oko toga da li se i kad mogu tetovirati (npr. tek kad postanu punoljetni ili s nekim kratkoročnim bojama), a neće imati pravo glasa za pitanja u kojima je odluka samo na nama (npr. ne smiju piti alkohol prije punoljetnosti, ne smiju biti vani nakon 11 sati prije određene dobi, moraju ići u školu…). Jasno razgraničavanje i preuzimanje odgovornosti također spada u asertivno ponašanje. Asertivnost potičemo i kada poštujemo njihova mišljenja, stavove koji su drugačiji od naših i njihovu osobnost.
Dolje su navedena još neka asertivna ponašanja:
- Primiti i dati kompliment (iskreno)
- Tražiti pomoć ili informaciju koja nam je potrebna
- Izraziti neslaganje s nečijim mišljenjem
- Reći NE kad nešto ne želimo napraviti
- Reći što osjećaš i što misliš
- Prihvatiti različito mišljenje
- Govoriti pred skupinom
- Gledati u oči, govoriti tako da nas jasno čuju…
Sva ova ponašanja je važno prepoznati i podržati kod djeteta u obitelji i izvan nje, kako bi bilo sposobno koristiti ih kad bude u skupini vršnjaka. Pretjerana poslušnost je možda ugodna za roditelje, no cilj nije odgojiti osobu koja se sa svima slaže i svima popušta, tako da je bitno da dijete i s roditeljima ima pravo reći što misli, što osjeća i da to roditelji poštuju i žele čuti. Važno je i da vidi da se i roditelji zalažu za sebe, jer se tako uči da je to u redu i da i ono samo ima pravo reći “NE”, čak i vršnjacima.
Tanja Dejanović Šagadin, prof.
psiholog i psihoterapeut
Psihološki centar TESA
članak nastao u sklopu projekta Za odgovorno odrastanje mladih
