Već ti je stvarno dosta! Ne znaš koja te glupost, neugodnost ili opasnost sutra čeka u školi? Rugaju ti se, vrijeđaju te, guraju, izbjegavaju, stalno napadaju riječima ili fizički. Zašto baš tebi? Hoće li to ikad stati? Kako to zaustaviti?!
Ako se ovo i tebi događa, nažalost, to što prolaziš zove se vršnjačko nasilje ili bullying. Vršnjačko nasilje je vrsta zlostavljanja, a radi se o tome da jedan ili više učenika stalno ili svako malo namjerno uznemiruje, napada ili vrijeđa drugog učenika koji se od toga ne može obraniti. Oni koji zlostavljaju su obično zbog nečega moćniji od onoga kojeg napadaju. Ili su stariji ili veći i krupniji ili ih je više.
Vršnjačko nasilje zovemo zlostavljanjem jer se ponavlja ili postoji prijetnja ponavljanjem kroz neki dulji period.
Pri tome je važno znati da to nije samo fizičko nasilje, bullying nije samo udaranje, već i razni drugi oblici nasilnog ponašanja. Osim fizičkog nasilja (udaranja, guranja, čupanja, podmetanja noge, oštećivanja ili bacanja stvari…) postoje i drugi oblici vršnjačkog nasilja koji nisu svima lako uočljivi.
Vršnjačko nasilje je i ako te netko:
– Ogovara, zlobno trača ili širi laži o tebi
– Vrijeđa, omalovažava, ismijava ili izaziva
– Ignorira, govori drugima da se ne druže s tobom
– Uzima ti stvari ili iznuđuje novac
– Prisiljava te da radiš nešto što ne želiš
– Prijeti ti ili te prati na putu od škole
Sve to, ne samo tjelesno nasilje, NIJE U REDU. To su sve oblici nasilja i ako se ponavlja vrsta je zlostavljanja. Ne trebaš to trpiti i ne zaslužuješ da se bilo tko tako ponaša prema tebi.
Važno je da znaš: NISI TI KRIV (KRIVA) ZA TO ŠTO TI SE DOGAĐA. Često se mladi koji su izloženi nasilju počnu pitati: “Zašto baš meni?”, “Kako to da ne gnjave druge?”, “Možda sa mnom nešto nije u redu?”, “Možda sam nečim ovo zaslužio?” ili “Sama sam si kriva jer….”
To nije istina!
Nisi kriv, nisi kriva. Tko god to da radi, oni su odgovorni i to što rade se ne može ničim opravdati. To jednostavno nije u redu. To nije dječja igra, niti može proći pod zadirkivanje ili slučajnost. Slučajnosti nema kada se isti događaji ponavljaju istim osobama.
Namjerno je, nasilje je, nije u redu i mora prestati!
NE MORAŠ TRPJETI! POTRAŽI POMOĆ I ZAŠTITI SE!
Često onaj koji je nasilan prijeti osvetom ako nekome kažeš što se događa, osobito ako kažeš roditeljima ili učiteljima. Često su takve prijetnje samo riječi, i moć se zasniva samo na vjerovanju da se nećeš nikome obratiti. Većina njih se značajno primiri nakon što ga odrasli pozovu na red ili kad osjete posljedice svog ponašanja. Ma koliko te takve prijetnje uznemiruju, NEMOJ ŠUTJETI O NASILJU. Reci roditeljima, reci učiteljima, reci prijateljima. Što više ljudi zna što se događa i kako se ti pri tome osjećaš to je veća šansa da će ti netko uspjeti pomoći. Ako trpiš i šutiš, šanse da netko sazna što ti se događa i pomogne su male. A mnogi nasilnici nastavljaju zlostavljati baš zato jer nitko ne reagira.
Obavezan si samom sebi ne šutjeti i učiniti sve što možeš da bi se zaštitio.
Prvo što trebaš napraviti jest reći odrasloj osobi i tražiti pomoć od odrasle osobe. Obzirom da se vršnjačko nasilje uglavnom odvija u i oko škole, odrasle osobe kojima se možeš i trebaš obratiti su:
– Roditelji
– Razrednik/ca,
– Dežurni učitelj ili bilo koji drugi učitelj u školi
– Pedagog ili psiholog škole
– Ravnatelj
Neki učenici ne žele reći razredniku ili školskom psihologu što se događa jer misle da je to tužakanje, a svi znamo da tužakanje nije dobro. No, reći učitelju, razredniku ostalima s ovog popisa da je netko na bilo koji način nasilan prema tebi nije tužakanje.
Pojasnit ću i zašto: tužakanje je kad učitelju kažeš nešto zbog čega će drugi učenik nastradati, a ti to znaš i namjerno to radiš. Namjera tužakanja je da se drugom učeniku nanese šteta i zbog toga to nikom i nije simpatično. Reći učitelju da je jedan učenik nasilan prema tebi nema direktan cilj nauditi tom učeniku, već je cilj zaštiti se (ili čak zaštiti nekog drugog tko je izložen nasilju). Da, događa se da taj koji je nasilan trpi posljedice svog ponašanja, možda dobije i opomenu ili strožije mjeru, no za to je sam odgovoran. No, ono što je učitelj saznao je istina i rečeno je s cilje zaustavljanja nasilja. Stoga to nije tužakanje, već zaštita samog sebe (ili drugih) na koje imaš potpuno pravo. Zato reci odraslima i reci točno što se dogodilo, tko je sve bio tamo, da li se to već događalo, je li bilo prijetnji, što si ti učinio – punu istinu. Nemoj pokušavati umanjiti ono što se dogodilo, niti štititi nasilnog učenika.
RAZVIJAJ SAMOPOUZDANJE I NAUČI SE USPJEŠNIJE ZAUZIMATI ZA SEBE
Asertivnost je vještina nenasilnog zauzimanja za sebe i svoje potrebe. U Psihološkom centru TESA možeš se besplatno uključiti u ciklus radionica komunikacijskih vještina koje ti mogu pomoći da se uspješnije nosiš sa ljudima oko sebe, čak i agresivnima. Pogledaj kad počinje sljedeći ciklus radionica Radionice komunikacijskih vještina za ucenike
NE BOJ SE – sjeti se da se nasilnik samo prikazuje velikim i moćnim. On (ona) nije tako moćan kao što bi htio da drugi misle o njemu (njoj). Njihovo ponašanje često sliči na ponašanje paunova, kad pogledaš njihovo šepurenje izgledaju puno veće nego što stvarno jesu.
Strah samo podgrijava njihovu želju da budu veliki i moćni. Kad im izbiješ taj adut ostaju ono što jesu, djeca s problemom nasilnog ponašanja koja najčešće ne znaju drugačije pristupati ljudima.
Važno je da pokušaš ostati smiren i reagiraš mirno i čvrsto. Jasno reci: “Prestani” ili ” To mi se ne sviđa, nemoj mi to raditi.” Ili ” Ne želim”. Nemoj sam ulaziti u sukobe i ne pokušavaj razriješti situaciju uporabom sile. Makni se od nasilnog učenika i ne svađaj se s njim.
Ako se bojiš za svoju sigurnost – budi u društvu prijatelja, zamoli ih da budu blizu ili potraži odraslu osobu. Osamljivanje ne pomaže, kao ni ideja “ako se pravim nevidljiv, pustit će me na miru”. Nasilni napadi su češći kad si sam.
ODRASLI SU DUŽNI POMOĆI I PODUZETI SVE DA TE ZAŠTITE.
Ako si slučajno naletio na nekog učitelja koji te nije ozbiljno shvatio ili iz nekog drugog razloga nije ništa poduzeo, ne dopusti da te to obeshrabri i nemoj odustati od traženja pomći. Nije važno čak ni ako je to tvoj razrednik. Reci nekom drugom učitelju i razgovaraj sa školskim psihologom ili pedagogom i traži njihovu pomoć. I naravno, što prije, reci svojim roditeljima i traži da ti pomognu, da odu u školu i oni traže pomoć razrednika, školskog psihologa ili pedagoga, pa i ravnatelja ako treba. Pri tome će to tvoji osjećaji biti saveznik. Ma kako to možda neugodno bilo, ne skrivaj kako se osjećaš, reci da te je strah, da si tužan ili što god osjećaš zbog toga. Sigurno ti nije svejedno i ne uživaš dok te netko maltretira, sasvim je normalno da si uznemiren, tužan, da se bojiš kad ti netko prijeti, kao i da si ljut. U redu je pokazati i priznati kako se osjećaš, osobito odraslima od kojih želiš zaštitu. To će im pomoći da shvate ozbiljnost situacije i ne misle kako su to “dječja posla” ili da će se “to razriješiti samo od sebe”.
Tanja Dejanović Šagadin, prof.psihologije
Projekt „Psiho portal za mlade – podrška u izazovima mladenaštva““
Pod pokroviteljstvom Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport
