Anksioznost ili tjeskoba, neprimjeren je osjećaj straha, zabrinutosti ili nemira, koji nije u skladu sa stvarnom opasnošću.

Važno je razlikovati normalnu od patološke anksioznosti. Normalna (fiziološka) anksioznost javlja se u stresnim situacijama, na primjer prije ispita, razgovara za posao, tijekom putovanja ili u kontaktu s nepoznatim ljudima. Ona nas čini opreznijima, tjera nas da promišljamo, planiramo, omogućuje nam suprotstavljanje ili izbjegavanje opasnosti. S druge strane, patološka anksioznost ne može se kontrolirati, upravlja našim životom i remeti njegovo funkcioniranje, javlja se neovisno o opasnosti ili dugo nakon što je ona prošla. Ukratko, možemo reći da normalnu anksioznost čovjek može kontrolirati, a patološka anksioznost kontrolira čovjeka

Anksiozni poremećaji uključuju:  generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija), specifičnu fobiju, agorafobiju, selektivni mutizam, anksiozni poremećaj uzrokovan psihoaktivnim tvarima ili medikamentima, anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja.

SIMPTOMI

Najčešći tjelesni znakovi anksioznosti ili tjeskobe su:

  • Osjećaj uznemirenosti ili napetosti
  • Osjećaj zabrinutosti ili straha od moguće opasnosti
  • Ubrzan rad srca
  • Ubrzano disanje
  • Pojačano znojenje
  • Gastrointestinalne smetnje
  • Teškoće sa spavanjem
  • Teškoće s koncentracijom i učenjem

Anksiozni se poremećaji javljaju u svim životnim razdobljima, a najčešće u ranim dvadesetima i na prijelazu tridesetih u četrdesete godine života. Nešto se češće prisutni u žena nego u muškaraca, s omjerom 3:2, a prema nekim istraživanjima čak 2:1.

KAKO LIJEČITI ANKSIOZNOST?

Specifičan pristup liječenju ovisi o vrsti anksioznog poremećaja i njegovoj ozbiljnosti. Općenito, većina anksioznih poremećaja liječi se psihoterapijom, lijekovima ili njihovom kombinacijom.

PSIHOTERAPIJA

Najrasprostranjeniji oblik psihoterapije koji se primjenjuje u liječenju anksioznih poremećaja jest kognitivno-bihevioralna terapija. Riječ je o psihoterapijskoj tehnici koja se temelji na prepoznavanju obrazaca razmišljanja i ponašanja, za koje postoji veća vjerojatnost da će izazvati tjeskobu. Nakon što su takvi obrasci razmišljanja prepoznati, oni mogu biti zamijenjeni novima, koji smanjuju anksioznost  i poboljšavaju vještine suočavanja sa stresnim situacijama.

Korisna je psihodinamski orijentirana psihoterapija ili gestalt psihoterapija, iako se nešto rjeđe koriste u liječenju anksioznih poremećaja. Vrlo su popularne i tehnike relaksacije, mindfullness, autogeni trening i tehnike disanje, koji svi mogu pomoći u liječenju anksioznosti.

MEDIKAMENTOZNO LIJEČENJE

Anksioznost možemo liječiti lijekovima iz skupine benzodiazepina, ali njihovu upotrebu treba ograničiti na razdoblje od 4 do 6 tjedana. Premda se benzodiazepini sigurni lijekovi, netoksični su, dobro se podnose, nakon određenog razdoblja izazivaju ovisnost i toleranciju. Stoga je njihova uporaba ograničena za liječenje akutnog pogoršanja anksioznosti, u što kraćem razdoblju te u što nižoj dozi.

Za dugotrajno liječenje anksioznosti koriste se antidepresivi. Nekoliko je skupina antidepresiva, od koji je najraširenija upotreba selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI), u koju spadaju fluoksetin, paroksetin, sertralin, citalopram i escitalopram. Oni predstavljaju zlatni standard u dugotrajnom liječenju anksioznosti. Od drugih antidepresiva važno je spomenuti i skupinu selektivnih inhibitora pohrane serotonina i noradrenalina (SNRI), čiji je predstavnik venlafaksin, dok je upotreba tricikličkih antidepresiva danas vrlo rijetka.

Nužan je individualan pristup svakom pacijentu, a najkorisnijom u liječenju pokazala se kombinacija farmakoterapije i psihoterapije. Na taj način, anksioznost se može uspješno liječiti. Stoga je bitno na vrijeme prepoznati simptome i znakove te potražiti stručnu pomoć.

Valentina Marinović, dr. med., specijalizantica psihijatrije