Komunikacija je proces dijeljenja misli, ideja, stavova i osjećaja verbalnim ili neverbalnim putem. Iako ta definicija zvuči jednostavno, svi znamo da je lako „zapeti“ u komunikaciji i da iako govorimo istim jezikom često imamo osjećaj da se ne razumijemo. Takva nerazumijevanja te sukobi koji iz njih izviru česte su pojave pri odgoju adolescenata.

Što mladi ne vole u komunikaciji?

Ovo su komunikacijske „navike“ koje zatvaraju vrata komunikacije, a time i suradnje. Dolje navedene načine komunikacije ne voli nitko, no adolescenti su, zbog svoje potrebe za samostalnošću, još osjetljiviji na njih:

  • Zapovijedanje: “Smjesta pokupi stvari i pospremi sobu”
  • Upozoravanje: “Jesam li ti govorila da će tako biti.”
  • Propovijedanje: “Kad sam ja bio dijete drugačije je bilo.”
  • Savjete: imate li gotov savjet, probajte se oduprijeti želji da ga kažete i pitajte želi li vaš adolescent savjet ili ima neku svoju ideju.
  • Kritiziranje i okrivljavanje: “Sam si si kriv”, “Tako ti i treba”
  • Razuvjeravanje: “Ma nije to ništa”, “Tako je svima, ne samo tebi”
  • Analiziranje: pretjerano analiziranje izaziva osjećaj prijekora, osude
  • Ispitivanje: na sudu nikom nije ugodno, pa tako ni djeci. Pitanje tipa: “možeš li mi više reći” ili “kako ti ja mogu pomoći?” više koriste
  • Odbijanje: “Nemoj me gnjaviti, sad nemam vremena”
  • Ismijavanje: “Baš si budala”, “Pametnjakoviću”

Ponekad roditelj mora i treba reći svoj stav, pozvati na odgovornost ili pravila ili dati savjet svom djetetu. No, umjesto gore navedenih, štetnih, komunikacijskih obrazaca moguće je naučiti komunikacijske vještine koje nam mogu pomoći da jasno izrazimo svoje mišljenje, stav ili granice na način koji naš adolescenti može lakše čuti i koji izaziva manje otpora i sukoba.

Želimo li riješiti problem ili naći krivca? Kako bi nam komunikacija bila uspješnija, onda je važno da idemo u smjeru rješavanja problema, a ne traženja krivca. Ako prihvaćamo da su greške normalan dio života, onda ih možemo zajedno analizirati i naučiti nešto korisno iz njih. Važno je komuncirati na način koji nije napadački te koji je usmjeren boljem razumijevanju kako je do nekog problema došlo i kako ga prevdaladati. Pri tome je dobro paziti na sljedeće:

  • Okrivljavanje osobe ubrzava ili proširuje sukob izazivajući samoobranu.
  • Kao da upiremo prstom u drugu osobu. Svako se brani od upiranja prstom (“Ti nikad ne pospremaš svoju sobu.”, “Ti uvijek zaboravljaš”, “Ti si kriva”)
  • Vrlo je važno ne napasti osobu te dovesti do zajedničkog definiranja problema te dogovor rješavanja problema na način koji je prihvatljiv adolescentu.
  • Oni koji rješavaju sukobe “napadaju” problem, a ne osobu.
  • “Napadanje” problema vodi razrješavanju sukoba, pa dobivamo što oboje trebamo odlučno, bez napadanja druge osobe.
  • Slušatelj (adolescent) je spremniji pokušati riješiti problem ako ne doživljava da mu poručujemo da je problem on/ona osobno.

Kako roditelj može olakšati komunikaciju i suradnju?

  • Više slušajte, a manje govorite – adolescenti žele i trebaju mogućnost da izraze svoje osjećaje i ideja kako bi započeli preispitivanje obiteljskih vrijednosti i tradicije u svrhu traženja vlastitog identiteta
  • Pokušajte davati što manje savjeta, osim kada adolescent to traži od vas.
  • Naučite dijete da preuzme odgovornost za svoja djela i da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica, da  prava i odgovornosti idu jedno s drugim.
  • Ne štitite ih od posljedica njihovih odluka, dopustite im da uče na greškama.
  • Dozvolite raspravu o kućnim pravilima i dogovorite jasna pravila ponašanja i posljedice, pri čemu uključite i adolescenta u njihovo osmišljavanje. Ukoliko sudjeluju u tom procesu, lakše će ih prihvatiti i poštovati.
  • Omogućite da se uključi u kućanske poslove, dobije svoja zaduženja te ga uključite u obiteljske rasprave prilikom donošenja odluke. Time postajete uzor svom djetetu i učite ga procesu donošenja odluke.
  • Prihvatite svoje osjećaje tijekom teških razdoblja s vašim adolescentom: frustriranost, ljutnju, tugu, obeshrabrenost. Biti dobar roditelj ne znači biti savršen.
  • Prihvatite sve osjećaje svoga adolescenta, no ne i sva ponašanja. Učite ih upravljanju osjećajima i primjerenom načinu pokazivanja osjećaja i potreba – vlastitim primjerom prije svega.

Najuspješniji alat u odgoju adolescenata je ljubav, suosjećanje, strpljenje, pohvala, razumijevanje i razgovor.

 Tanja Dejanović Šagadin, prof.

psihologinja i psihoterapeutkinja

Psihološki centar TESA

(projekt Za odgovorno odrastanje mladih)