Za postizanje pozitivne slike o sebi i samopoštovanja djeteta taktika „podizanja“ samopoštovanja putem pohvaljivanja nije preporučljiva. Ona vodi nesigurnom obliku samopoštovanja, kojeg obilježava svojevrstan „napuhan i nesiguran ego“ u kojem se dijete ili adolescent opisuje u superlativima, a da ne zna što u stvarnosti stoji iza toga i ne zna na što realno oslanja svoje samopoštovanje. Također, prečesto pohvaljivanje djecu čini „ovisnom“ o tuđem mišljenju i teško im je izgraditi vlastite stavove i držati ih se. To ih čini i podložnijim pritisku vršnjaka. Takvi mladi, iako možda djeluju samopouzdano i ističu da misle dobro o sebi, u stvarnosti su nesigurni oko toga tko su, što mogu i koliko vrijede te su stoga iznimno osjetljivi na kritiku i skloni odustajanju pred problemima.

Želimo li da nam dijete ima visoko samopoštovanje, treba početi od početka i graditi kod djeteta realnu i pozitivnu sliku o sebi. Dijete treba znati da ga roditelji vole i vide kao osobu, da se njegove misli, potrebe i stavovi ozbiljno doživljavaju. Slika o sebi sadrži tri komponente:

1. Znanje o sebi – odgovara na pitanje: „Tko sam ja?“, a uključuje informacije o sebi: spol, rasa, interesi, socijalni status, tjelesni izgled, ponašanje prema drugima, političko opredjeljenje, moralne osobine, itd. Tu je značajno da kod djeteta razvijamo stvarno „ja“ – znanje o tome što jest, realna slika sebe, poznavanje svojih prednosti, ali i slabosti.

2. Očekivanja od sebe – predstavlja ono što bismo mogli biti, a sastoji se od: idealnog „ja“ (ono što bih želio biti – želje, nade…) i očekivanog „ja“ (ono što bih trebao biti – dužnosti, obveze, odgovornosti).

3. Vrednovanje sebe – odgovara na pitanje: „Kakav sam?“, a proizlazi iz usporedbe onog što jesmo i kakvi jesmo, s onim što bismo željeli, mogli ili trebali biti.

Rezultat vrednovanja i usporedbe onoga što jesam s očekivanim je SAMOPOŠTOVANJE, koje se sastoji od:

  • osjećaja vlastite vrijednosti – odnosi se na naše uvjerenje kako smo vrijedni poštovanja, kako zaslužujemo postignuće, uspjeh, sreću, prijateljstvo, ljubav, itd.
  • samopouzdanja – uvjerenje kako smo sposobni suočiti se sa životnim izazovima, sposobni učiti, donositi odluke, itd.

Zdravo razvijeno i visoko samopoštovanje štiti mladu (ali i odraslu osobu) od razvoja ovisničkih ponašanja (alokoholizma, droga, kockanja…), od upuštanja u rizična i društveno nepoželjna ponašanja te dijelom i od štetnih posljedica stresa.

Osobe visokog samopoštovanja imaju sljedeće karakteristike:

  • imaju više povjerenja u sebe, tj. vjeruju da će njihovi napori dovesti do uspjeha, pa se zbog toga i više trude i manje odustaju, otpornije su na stres, pa su dijelom i zbog toga zadovoljniji sa svojim poslom, školom i osobnim životom, te su bolje raspoloženi, procjenjuju sebe sretnijima i zadovoljnijima od većine.
  • Češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi.
  • Vode računa o dobrobiti drugih, razumiju njihove potrebe i spremniji su pomoći.
  • Spremniji su suprotstaviti se drugima, izraziti svoje mišljenje i lakše podnose kritiku.
  • Kompetentniji su u školi, na poslu, i u različitim socijalnim situacijama.
  • Općenito su u prosjeku boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja.

S druge strane, nisko samopoštovanje i loša slika o sebi ostavljaju posljedice na različita životna područja jer te osobe:

  • teško prihvaćaju odgovornosti za (ne)uspjeh, tako da takva djeca (i odrasli) vrlo teško podnose kritiku te slabije reguliraju svoje emocije u situacijama neuspjeha. Istovremeno više vjeruju u sreću i sudbinu, nego li u svoje sposobnosti i zalaganje.
  • Skloni su ranije odustati pred teškoćama, tako da se nekad niti ne upuštaju u zadatke u kojima nisu sigurni hoće li uspjeti. To je posljedica nedostatka samopouzdanja, također posljedično zbog nižeg samopoštovanja (ne znam – nisam sposoban – ne mogu).
  • Lakše popuštaju pritisku okoline i slabo se zauzimaju za osobne potrebe.

Iz svega ovoga slijedi češća depresivnost i anksioznost, ali i slabije strategije suočavanja s problemima, među kojima su zloporaba alkohola i drugih sredstava ovisnosti umjesto korištenja komunikacijskih vještina i aktivnih strategija suočavanja.

Kako bi vaše dijete ili adolescent imalo visoko samopoštovanje, najvažnije je da kao roditelj volite svoje dijete i pokazujete da ga volite, da primjećujete njegove interese, sposobnosti, ono što mu dobro ide i govorite mu o tome, da pokazujete povjerenje u njegove mogućnosti odlučivanja te da ga pustite da preuzima dobi primjerene zadatke i odgovornosti i uživa pozitivne, ali i negativne posljedice svojih odluka. Samopoštovanje je posljedica poznavanja sebe i svojih sposobnosti i mogućnosti, očekivanja koja su u skladu s mogućnostima te iskustava isprobavanja svojih mogućnosti i učenja iz svojih postupaka. Za to je potreban roditelj koji pruža sigurnost kroz postavljanje granica, daje podršku, povjerenje i ljubav, ali i dopušta isprobavanje, greške, popravke i samostalnost iz kojih dijete uči da može samo i da može savladati prepreke te da je vrijedno svojoj okolini i da može zadovoljiti realna očekivanja svojih roditelja, a iz toga i samo sebi postavljati realne ciljeve.

Tanja Dejanović Šagadin, prof.
psiholog i psihoterapeut
Psihološki centar TESA
članak nastao u sklopu projekta Za odgovorno odrastanje mladih