Vjeruj mom iskustvu kad znaš da smiješ vjerovati mojoj ljubavi.

Lord Chersterfeld

Od psihologijskih i pedagogijskih klasika pa sve do suvremenih istraživača svi se slažu da su odgoj i roditeljstvo nositelji društva. Svaki roditelj ima drugačiji pristup odgoju i na svoj način komunicira sa svojim djetetom. Ipak, istraživanja pokazuju da roditelji imaju neke zajedničke karakteristike u ponašanjima i načinima na koji odgajaju djecu. Ti načini ponašanja nazivaju se roditeljski odgojni stilovi.

Komunikacija između roditelja i djeteta od presudne je važnosti za intelektualni, osjećajni i moralni razvitak. Dijete je u najranijem djetinjstvu izuzetno vezano uz roditelje i njegovatelje. Majke komuniciraju s djecom drugačije od očeva. Značajka je majke zaštitničko ponašanje i skrb za zadovoljavanje dječjih potreba, a očevi su skloniji „grubljim igrama“. Suvremeni pojam roditeljstva shvaća se kao ravnopravno roditeljsko partnerstvo. Suvremeni roditelji odbijaju tradicionalni pogled na obitelj, tradicijski pritisak, uvriježene stereotipe očinstva i majčinstva, kao i rodno podijeljene uloge u kući i izvan nje. Ravnopravno roditeljstvo podrazumijeva zajedničke dogovore o podijeli dužnosti i poslova oko djece, s djecom i zbog djece. Takvim interakcijama roditelji i njegovatelji postavljaju pozornicu za djetetov budući društveni razvitak.

Poslušnost djece važan je činitelj za zadovoljstvo roditelja.

Pravi je izazov dobiti poslušnost od djeteta, a da u njemu ne izazovemo negativizam. Smatra se da suradnički nastrojeni roditelji i njegovatelji znaju vješto organizirati dječju okolinu na način koji smanjuje potrebu intervencije i kontrole nad djetetom. Kad je kontrola ipak potrebna, ovi roditelji „stvore pravo raspoloženje“ tako da dijete voljno prihvaća takvu kontrolu nad sobom.

Veliki je dio učenja slučajan i događa se kao posljedica promatranja. Djeca uče promatranjem u prirodnim komunikacijskim situacijama oponašajući odrasle. Kao što kaže David Wood mala djeca nalikuju „strašno opterećenim znanstvenicima“. U potrazi su za pravilima i shemama koji su u osnovi govora, ponašanja, da bi, pošto su ih otkrila, vježbala njihovu primjenu. Kad neko pravilo pogrešno primjene roditelji, prijatelji, učitelji pokazat će im kako se to ispravno radi. Tako djeca stječu i osjećajna iskustva.

Zadaća roditelja je odgojiti dijete koje će se moći prilagoditi, socijalizirati i uspješno živjeti u zajednici koja ga okružuje. Za uspješnu socijalizaciju djeteta i razvoj zdrave ličnosti temeljan odnos je onaj koji pronalazimo u obitelji, odnos između roditelja i djeteta. Obiteljsko je okružje i roditeljski dom je kontekst u okviru kojeg dijete raste, razvija se, živi, uči, formira stavove, razvija obrasce socijalnih interakcija i interpersonalne odnose s grupom koja ga okružuje. Roditeljske kvalitete nisu urođene već se stječu, unapređuju tijekom života i oblikuju procesima učenja. Roditelj stalno i neprekidno mora raditi na sebi, usavršavati vlastite postupke prema sebi i prema djetetu.

Za jedan on najtežih i najodgovornijih zadataka u životu nažalost ne postoji škola. U ulozi roditelja najveći smo amateri. Roditelji vole svoje dijete i uglavnom misle da je ta činjenica razumljiva sama po sebi. Stoga je moguće da roditelji s romantičarskim stavom o braku i obitelji pred prvim pravim izazovima i problemima roditeljstva ne mogu postaviti granice svojoj djeci, prezaštitnički se ponašaju prema njima, biraju biti prijatelji svojoj djeci ili zamjenjuju uloge dijete – roditelj. U svom dugogodišnjem radu rijetko sam sretala djecu koja žele roditelje prijatelje, ali često one koji su se opirali takvim roditeljima. Od svojih roditelja djeca očekuju granice, nježnost i strpljivost, povjerenje, istinoljubljivost, poštivanje prava da budu drugačiji – svoji i da imaju pravo na pogreške.

Kad mladi čovjek s roditeljima dijeli iskustva, misli i ideje on preispituje sebe, svoje granice i traži odgovor na pitanje tko sam ja. Ono što tinejdžeri najčešće i ponajviše osjećaju kao nasilje u normalnoj obitelji pritisak je odraslih da ih modeliraju prema svojoj zamisli o uspješnom, dobrom, sretnom čovjeku. Većina roditelja nesvjesno odgaja svoju djecu prema obrascima prema kojima su i sami odgajani. Zato se i doimaju kao da znaju što je najbolje za njihovo dijete. To znači da će otac djeteta koje se baci na pod i počne lupati nogama najčešće nesvjesno postupati onako kako je i njegov otac u sličnoj situaciji postupio s njim. Pribjeći će batinama siguran da su one i njemu pomogle da izraste u čovjeka na mjestu. Postoji i druga mogućnost. Sjećajući se postupaka svojih roditelja kao loših odgajat će dijete potpuno suprotno. Ovakve se krajnosti u odgoju mogu izmjenjivati kroz generacije, a da sudionici tih zbivanja to ne uočavaju.

U odgoju djece lako je razlikovati postupke koji djeci naznačavaju granice od nasilja koje ugrožava poštivanje djetetove osobe. Jedan od najzanimljivijih načina da to postignemo jest da ih volimo unatoč njihovim manama i greškama. Na njihova nepoželjna ponašanja trebamo reagirati smireno i suzdržano što je češće moguće. Zato:

  • volite i poštujte dijete
  • postavljajte jasne granice i budite dosljedni u njihovu poštivanju
  • postavljajte primjerene zahtjeve
  • dopustite pogreške
  • razgovarajte s djetetom
  • pomirite se da ne možete imati potpunu kontrolu
  • ne ponavljajte pogreške svojih roditelja
  • budite milosrdni prema sebi

S vama kao modelom dijete mora naučiti svladavati vlastite probleme, doživljavati sukobe i frustracije kao sastavni dio života s kojim se mogu nositi. Uzroci dječje nasilnosti i drugih problema u ponašanju su u nasilju ili problemima odraslih. Briga za djecu znači rad, mnogo napornog rada. Naša čudesna, zlatna djeca koja daju životu smisao i ispunjavaju nas ponosom imaju svoju cijenu.

Ili kako nas uči Saint Exypery:

Iskustvo nas uči da se ljubav ne sastoji u tome da se međusobno gledamo već da zajednički gledamo u istom pravcu.

Lili Letica Bošnjak, prof. psihologije

Psihološki centar TESA

(projekt Za odgovorno odrastanje mladih)