Velika većina roditelji istinski želi sve najbolje svome djetetu. Kao roditelji želimo da nam dijete odraste u zdravu, samostalnu, sretnu i u sebe sigurnu osobu i rado bismo napravili sve što možemo da im u tome pomognemo. Zdrav život, zdrava prehrana i zdrave odluke su dio toga što želimo za njih, no nismo uvijek sigurni kako im u tome pomoći.  Vodimo se onim primjerima svojih roditelja koji nam se čine dobrim i kvalitetnim, a trudimo se izmjeniti ona za koja smatramo da nisu bila primjerena te naučiti nova. Počinjemo od trenutka trudnoće, pa tako najveći broj majki u trudnoći ne puši, čak i ako su prethodno pušile, ne pije alkhol, smanjuje ili izbacuje kavu, trudi se zdravo i raznoliko hraniti. Odgovornost prema djetetu koje nose je često veća od odgovornosti koje su prije toga osjećale prema održavanju vlastitog zdravlja. Kad dobiju bebu jako se trude zdravo je hraniti, prate najnovije smjernice pri uvođenju dohrane, vezano za kupanje, oblačenje i zdravlje djeteta. Sigurnost djeteta je također važna tema, pa tako autosjedalice, razni osigurači po kući i na igralištima postaju značajni kako se dijete počinje kretati. Dok dijete odrasta roditelji se uglavnom opuštaju i smanjuju svoj nadzor, brigu i značaj svih tih zdravih i preporučenih oblika ponašanja. To je očekivano, pa i poželjno jer je uz sigurnost i tjelesno zdravlje podjednako važno osigurati djetetu i dobi primjerenu dozu slobode, opuštenosti i spontanosti, a isto tako i mogućnosti grešaka i učenja iz vlastitih grešaka. Ono što bi bilo poželjno jeste da kontrola od strane roditelja opada s dobi djeteta, a da samokontrola djeteta raste i da dijete samostalno i svjesno donosi zdrave odluke. To postaje iznimno bitno u adolescenciji jer u tom periodu mnoga djeca odbijaju roditeljsku kontrolu i insistiraju na slobodi i osobnim odlukama. Stoga je važno tijekom cijelog djetinjstva naučiti ih kako da samostalno donose za njih dobre, zdrave odluke, a ne samo insistirati na poslušnosti i slijeđenju roditeljskih odluka.

Kako ih naučiti i kada početi? Najbolje je početi od rođenja, a kvalitetna komunikacija, povjerenje te razvoj samostalnosti i samosvijesti kod djeteta je ono što nam kao roditeljima može pomoći. Da bi dijete razvilo samokontrolu i naučilo se donositi za sebe dobre i zdrave odluke ono mora imati mogućnost isprobavanja, mogućnost učenja, a to znači i pravljenja pogreški i učenja iz tih pogreški i njihovih posljedica. Važno je i imati na umu različite načine učenja kod ljudi: uvjetovanjem, metodom pokušaja i pogrešaka, učenje po modelu i učenje putem uvida. Djecu stoga treba pustiti da probaju, pogriješe te ponovno isprobavaju dok ne nađu pravi način. Roditelji moraju procijeniti što djeca mogu sami isprobavati, a koje su to situacije kada bi pogreške mogle biti opasne. Tako ih nećemo pustiti da prave pogreške kad uče prelaziti preko ceste, ali ćemo ih pustiti da griješe koliko god treba dok uče samostalno jesti žlicom. Za prelazak preko ceste ćemo ih najčešće učiti uvjetovanjem, tako da čim krenu preko ceste nama daju ruku bez ikakvog promišljanja treba li to ili ne. I mnoge druge zdrave navike se na sličan način razvijaju: pranje zuba i tuširanje, presvlačenje prljave odjeće, pa i jedenje zdrave hrane. Kad su malo stariji mi ćemo im objasniti kako bi razumjeli zašto je to potrebno i kako bi kad budu samo odlučivali znali donijeti ispravne odluke i znali zbog čega ih donose. No, važno je imati na umu i da ljudi puno toga uče po modelu – dakle promatranjem ponašanja svojih modela (roditelja). Neće puno pomoći ako ih učimo da se zdravo hrane ako mi jedemo brzu hranu, niti ćemo ih naučiti da ne piju ili da odrasli smiju umjereno piti ako sami ne činimo ono što ih želimo naučiti. Djeca malo toga nauče onako kako im mi govorimo da trebaju raditi. Puno više nauče onako kako mi stvarno radimo.  I stoga kao roditelj trebamo započeti od sebe i razmisliti koliko mi činimo zdrave odluke u svom životu i čemu našu djecu uči naše ponašanje.

Donijeti zdravu odluku znači da s njom možemo biti tjelesno ili mentalno zdraviji ili očuvati tjelesno i mentalno zdravlje. Relativno je lako znati koje su zdrave odluke kad govorimo o tjelesnom zdravlju. Djecu treba naučiti da jedu zdravu hranu, da se redovito kreću i rekreiraju, da dovoljno spavaju i odmaraju se, da ne provode previše vremena za ekranima, da prepoznaju opasnosti i sl. Dakle, zbog učenja po modelu važno je da roditelji to sve rade s djecom i da to i sami rade. Nije dovoljno da ih vozimo na razne aktivnosti, jer ako mi većinom ležimo na kauču i gledamo TV, to će se i njima činiti kao nešto što trebaju/žele raditi. Ako je nama odlazak u prirodu navika i vodimo i svoju djecu sa sobom, to će i njima biti normalan i prihvatljiv način života.

No zdrave odluke pretpostavljaju i razne odluke koje čuvaju psihičko zdravlje ili i psihičko i tjelesno zdravlje. Tu je učenje po modelu još više izraženo kao i utjecaj načina komunikacije i povjerenja roditelja u odnosu s djetetom. Kako se adolescent ne bi upuštao u opijanja, konzumiranje droga ili neke opasne aktivnosti kroz djetinjstvo ga treba naučiti da cijeni samog sebe, da vjeruje svom osjećaju je li nešto dobro ili loše, da se misli da je grozan ako pogriješi i da ima pravo tražiti pomoć ako je u nevolji. To traži puno razgovora, slušanja djeteta, pitanja za mišljenje te dopuštanja prava na različito mišljenje, kao i povjerenje u sposobnosti djeteta da samo svlada prepreke na koje naiđe i da se izbori za ono što želi te davanje primjerene količine slobode da samo isproba sebe u različitim socijalnim situacijama i da stječe samopouzdanje kroz svoje djelovanje.

Tanja Dejanović Šagadin

psihologinja i psihoterapeutkinja

Psihološki centar TESA

(projekt Za odgovorno odrastanje mladih)