Kad se nekom potužite da vaš dvanaestogodišnjak u zadnje vrijeme burno izražava svoje emocije, stalno se gleda u ogledalo, „otresa se“ na ukućane, više vam se ne povjerava…zatvara se u svoje sobu…sav se promjenio…,vjerojatno će vam biti upućen pogled pun suosjećanja uz hrabrenje : „To je pubertet i to će proći. Vidjet ćeš što te tek čeka.“.

Što vas to čeka?

Pubertet zaista označava tek početak razdoblja adolescencije ili mladenaštva i prijelaz iz dječje u odraslu dob, iz nezrelosti djetinjstva u zrelost i obilježavaju ga biološke (anatomske i fiziološke) promjene kod djeteta.

Adolescenciju obilježavaju uz to i psihičke promjene koje prate tjelesni razvoj u razdoblju puberteta. Započinje s početkom puberteta, a završava formiranjem identiteta. Određivanje točnog početka i završetka adolescencije više je stvar mišljenja nego apsolutna činjenica.

Uobičajeno se razlikuju: rana adolescencija (pubertet) – razdoblje od 10. do 14. godine , srednja od 15. do 18. godine i kasna od 19. do 21. a po nekim istraživanjima i do 25. godine.

Što sve u tim razdobljima od desete do dvadeset i prve, odnosno dvadeset i pete, djeca trebaju obaviti, koji su razvojni zadaci  adolescencije?

  1. nošenje sa tjelesnim promjenama
  2. svladavanje seksualnih i agresivnih impulsa
  3. razvijanje autonomije od roditelja
  4. uspostavljanje odnosa sa vršnjacima i sa odraslima izvan obitelji
  5. razvoj kapaciteta za intimnost s drugim osobama
  6. uspostava trajnog osjećaja vrijednosti
  7. uspostava koherentnog osjećaja identiteta (spolnog, etničkog, profesionalnog)
  8. postizanje osjećaja sposobnosti na poslu ili školi
  9. realistično planiranje za kasniju ekonomsku samostalnost

Kako to oni rade? Kojim ponašanjima (koja nam se ne sviđaju uvijek) se „bore za sebe na tom putu odrastanja?

Rana adolescencija (pubertet)

Nastupa između desete i četrnaeste godine  i razdoblje je burnih fizičkih promjena u kojem dolazi do postizanja spolne zrelosti. To je doba nespretnosti, neujednačenog spolnog sazrijevanja, prištića i novih neisprobanih osjećaja. Znaju da im se tijela mijenjaju na način s kojim nisu uvijek zadovoljni, opažaju da su razdražljiviji no nije im jasno od kuda to dolazi.. Čudan i nelagodan osjećaj o samom sebi i vlastitom tijelu, zabrinutost je li njihov izgled normalan,  zabrinutost oko vlastite fizičke i spolne privlačnosti – normalni su osjećaji i ponašanja u tom razdoblju. Ništa nije sređeno, ništa nije čvrsto, sve je u tijeku i promjeni. Odnosi s prijateljima mogu privremeno biti vrlo snažni, važni  i pretjerano idealizirani, osobito odnosi sa vršnjacima istog spola. Rani adolescent, vidi i sebe i roditelje na drugačiji način. Započinju proces tzv. deidealizacije roditelja. Uočavaju da roditelji nisu „bezgriješni“, da ne znaju sve. Pojavljuju se novi osjećaji odbijanja zahtjeva i ograničenja koja nameću roditelji i odrasli u životu te prema tome razvijaju negativan stav, suprotstavljajući se njihovom autoritetu, postavljajući pitanja, potičući rasprave, odlažući obaveze i ignorirajući uobičajene školske i kućne zadatke. Odbacuju se samozavaravanja i iluzije djetinjstva, a prednost dobivaju složena, na realitetu temeljena gledišta. Osjećaju se drugačije od onog kako su se osjećali kao djeca i ta ih razlika zbunjuje, kao i odrasle oko njih. Pokazuju manje zanimanje za uobičajene dječje aktivnosti, uz dosadu i nemir.

Srednja adolescencija (15 – 18)

To je faza adolescencije u kojoj je glavna preokupacija potreba adolescenta da se osjeća čvrsto ukorijenjenim među vršnjacima, u školi i specifičnim društvenim okruženjima. Postoji jasan pomak od obiteljskog doma prema vršnjacima. Bolje su upoznati sa svojim tijelima, osjećajima, osjetima i snovima. Povećava se pritisak vršnjaka u smislu preuzimanja rizika, gdje je ključni osjećaj želja za pripadnosti grupi ukoliko zadovolji određenu vrstu ponašanja (npr. tetovaže, pirsing, pušenje, konzumiranje alkohola ili narkotika). Tijekom tog vremena oni razvijaju vlastiti identitet i oblikuju vlastite stavove, odvojene od roditeljskih, procjenjuju njihova ponašanja i počinju uviđati da roditelji nisu uvijek u pravu te nastavljaju intenzivnije proces “deidealizacije roditelja”. Često smatraju da bi veliki broj stvari trebao biti pitanje osobnog izbora, a ne mišljenja roditelja. Traže od roditelja više društvene slobode pa eksperimentiraju sa postavljenim granicama, pokušavajući ih pomaknuti koliko god im se dozvoli. Adolescenti mijenjaju svoj odnos od potpunog suprotstavljanja roditeljskim stavovima i sustavima vrijednosti do potrebe za nježnošću i zaštitom. U ovoj fazi se mnogi zaljubljuju, odlaze na prve spojeve, započinju veze. Imati mladića ili djevojku dobiva društvenu i osobnu važnost. Psihološki prostor adolescenta je nestabilan ponajviše zato što im  je status dvojak: djelom su još djeca a djelom odrasli. Tako ih tretiraju i značajni odrasli što  u njima pobuđuje ambivalentnost i uznemirenost. Svi adolescenti imaju tajne, žive skoro dva života – jedan s roditeljima, drugi s „ekipom“. Zadatak roditelja je pobrinuti se da te tajne nisu potencijalno opasne za njih ili druge. To ne znači da treba kopati po njihovim stvarima (povjerenje treba djelovati obostrano), no to znači da budemo upleteni u njihov život i svjesni njihovih aktivnosti i prijatelja. Mnogi roditelji to doživljavaju kao gubitak povjeravanja.

Kasna adolescencija  (18 – 21)

Upoznati sebe je primarni zadatak ove faze a to znači saznati koje se slike o sebi doživljavaju stvarnima: kakav sam, tko sam ja, što želim u životu biti. Često se nastoje oblikovati prema osobinama koje zamjećuju u odraslih koji im imponiraju. Dobivaju više samostalnosti jer se uključuju u aktivnosti koje smatraju „odraslim“, kao što su obavljanje sezonskih poslova, vožnja automobila, emotivne veze, kao i druženja sa vršnjacima koja su manje kontrolirana od strane roditelja. Sukob s roditeljima počinje slabiti. Stječu značajnija emocionalna (često i seksualna) iskustva, te ulaze u duže romantične odnose. Stručnjaci  opisuju razlike između bliskih odnosa kasne adolescencije i onih u ranijim fazama adolescencije. Za kasnu adolescenciju je karakteristično stanovito odvajanje od starih važnih odnosa do stvaranja novih i trajnijih. Stoga osjećaju tugu zbog postupnog odvajanja od starih prijatelja (i obitelji zbog odlaska na studij ili posao izvan mjesta stanovanja primarne obitelji), kao i tjeskobu zbog svoje nespremnosti da postane potpuno neovisan.

Dostojevski je rekao: „Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo sa našim životom. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sam posegnem za njima.“

Poznati dječji psihoterapeut Jesper Juul  u svojoj knjizi “Vaše kompetentno dijete” tvrdi da pubertet u smislu emocionalne krize djeteta u stvari ne postoji, već da  postoje samo roditelji koji se ne mogu prilagoditi činjenici da im dijete odrasta i mijenja potrebe, pa tu svoju neprilagođenost projeciraju na dijete i nazivaju – pubertetom. A mit o adolescenciji kao o dobu koje samo  po sebi uzrokuje sukobe, upravo je mit. Do sukoba dolazi prvenstveno zbog pomanjkanja spremnosti ili sposobnosti roditelja da prihvate jedinstvenu i samostalnu osobu kakvom postaje njihovo dijete. Kada djeca navrše 14-15 godina, nužno je da započnu proces odvajanja i oslobođenja od roditelja jer, u protivnom, neće moći nastaviti svoj razvoj u samostalnu, društvenu, odgovornu i kritičku odraslu osobu. Tu nema ničeg uperenog protiv roditelja. Oni to čine za sebe i to kao prirodni nastavak onoga što smo mi roditelji činili za njih. Kada djeca postanu adolescentima, prekasno je za odgoj. Ono najvažnije djeca dobivaju od nas tijekom prve 3 do 4 godine života, Tijekom sljedećih 6 do 7 godina, odgoj, osobni primjer te kvaliteta života koju im roditelji pružaju od velikog su utjecaja, tumači Jesper Juul.

Adolescencija je zaista razdoblje brzih izmjena raspoloženja, unutarnjih konflikata i svađa s okolinom, buntovništva, ispitivanja granica, besmrtnosti, znatiželje i istraživanja svijeta. Tijekom dana promijene stotinu raspoloženja. U jednom trenutku plaču kao malo dijete zbog neke tužne scene na TV-u, u drugom trenutku se nekontrolirano smiju situacijama koje su objektivno žalosne. Te promjene raspoloženja kao posljedica disbalansa hormona istodobno ih  i jako iscrpljuju i daju im  neiscrpnu energiju. Mozak adolescenta ima puno posla s rastućim tijelom koje treba koordinirati, organima koji moraju funkcionirati, hormonima koji zamagljuju i otežavaju normalnu percepciju, zapamćivanje, analiziranje i sintetiziranje. Na cijelu tu unutrašnju oluju dolazi i zahtjev roditelja (i škole ) za što primjerenijim, odgovornijim ponašanjem. U svakom slučaju, nikada više toliko frustracija niti i eksplozija osjećaja kao u adolescenciji. Nikada više toliko sjajnih ideja, ali i užasnih dilema, pitanja koja nemaju odgovora. Entuzijazam u isprobavanju različitih identiteta i uloga, uživanje u umjerenoj količini tog zapanjujućeg ponašanja i testiranje granica najčešće ipak vode adolescenta k prihvaćanju roditeljskih i društvenih vrijednosti, prije nego li njihovom odbacivanju.

Netko mudar je rekao: Zvuk sporo putuje. Neke stvari što ih kažeš svojoj djeci dok su adolescenti ne dopru do njih dok ne navrše četrdeset!!!

Iako većina mladih izađe iz adolescencije bez ozbiljnih poteškoća, jedan dio se ne može suočiti sa svim izazovima. Kada se trebamo zabrinuti, koji su znakovi upozorenja da je proces odrastanja ušao u „krivu ulicu“? Stručnu pomoć  potražite ako vaše dijete:

  • pokazuje drastične promjene raspoloženja ili promjene u ponašanju (od depresije do manije)
  • provodi puno vremena samo i izolirano od obitelji i prijatelja
  • dolazi do naglog pada školskog uspjeha i postignuća, izostanaka iz škole, skitnje
  • dolazi do promjena u djetetovim vršnjačkim grupama ili do prekida dugogodišnjih prijateljstava
  • pokazuje duže vrijeme pomanjkanje interesa za hobije, školu ili rekreativne aktivnosti
  • dolazi pijano, pod utjecajem opijata, krade od kuće novac, nakit…
  • agresivno i nasilno se ponaša (prema roditeljima, ukućanima, nastavnicima), učestalo laže
  • radikalno je promijenilo prehrambene navike
  • samozljeđuje se (krije ruke ili druge dijelove tijela, nalazite ožiljke )

Ovo su znakovi da se s djetetom događa nešto više od same adolescencije. Uloga je roditelja da reagira i pomogne djetetu, no često roditelji ne znaju kako. Važno je da s tim problemima ne budete sami. Potražite stručnu pomoć, kako bi vaše dijete prebrodilo probleme te moglo nastaviti s „normalno burnom“ adolescencijom u kojoj ćete se malo nervirati vi, malo oni, ali iz koje će vaše dijete izići sigurnije u sebe i sa znanjem što želi od sebe i od života.

Ana Pleša, prof. psihologinja

Psihološki centar TESA

(projekt Za odgovorno odrastanje mladih)