Većina se slaže da su djeci potrebna pravila i granice pri odrastanju i da su odrasli odgovorni za određivanje i održavanje granica i pravila. No sve se češće čuju pitanja od strane roditelja koja upućuju da možda ipak nije sasvim jasno zbog čega je važno postavljati granice djetetu pri odrastanju. Komentari tipa: “Što to uopće znači razmaženo dijete?”, ” Imat će dovoljno problema u životu, pa mu bar ja mogu olakšati”, “Ne mogu uskraćivati svom djetetu, dovoljno mu je teško ( jer ima teškoću u razvoju)”, “Ja joj ne mogu reći NE kad je tako slatka”, “Kako da joj ne dam igračku kad je tako tužna i plače”… upućuju da neki misle da dijete pati ako postave čvrste granice.

Roditelji često popuštaju pred željama svoje djece i pri tome imaju osjećaj da bi zabranom, ne popuštanjem i oduzimanjem nečega naškodili djetetu na neki način. Čini im se da nisu dobri roditelji kada dijete plače, kada je tužno ili kada se ljuti na njih, pa radije pređu preko svoje ideje što bi bilo dobro za dijete i pristaju na djetetovu ideju. Nekad to sebi tumače onim što su pročitali: da je važno da kao roditelj prate djetetove potrebe i da na njih odgovaraju i zadovoljavaju ih. To je istina, “dobar” roditelj osluškuje djetetove potrebe i reagira na njih te pruža djetetu ono što mu treba. No istovremeno to ne znači da dijete može jasno izraziti što mu treba tako da će to jednostavno reći roditeljima, a da roditelji samo trebaju poslušati što dijete od njih traži. Taj dio nije istina, kvalitetno roditeljstvo je nešto složenije.

Cilj roditeljstva je odgojiti dijete tako da bude samostalna, odgovorna osoba koja dobro funkcionira u društvu, na poslu, koja je u stanju brinuti se za sebe, povezivati se s drugim ljudima i koja se dobro osjeća u svojoj koži i poznaje sebe. Cilj nije imati stalno sretno dijete koje nema frustracija u životu. Kao što ni odrasli ljudi nisu stalno sretni, tako to nisu ni djeca. Očekivano je i normalno da su nekad tužni, ljuti, uplašeni, da su razočarani ili fustrirani. Frustraciju nitko ne voli, no ona je često pokretač promjena i razvoja, tako da je dužnost “dobrog” roditelja povremeno frustrirati svoje dijete. Naravno, nije cilj izazivati frustarciju kod djeteta, ali je realno da će neka ponašanja ili očekivanja roditelja pratiti frustriranost djeteta (ili ljutnja,tuga…). Npr. tražimo li od predškolskog djeteta da samo skine jaknu moguće je da će dijete početi plakati dok se bori s gumbima. Želja djeteta često jeste da mu pomognemo u tom trenutku, no važno je razlikovati želju i potrebu. Potreba djeteta je da nauči skidati jaknu da bi bilo samostalnije, da bi bilo samopouzdanije i vjerovalo u svoje sposobnosti. Roditelj koji priskače u pomoć djetetu to čini iz dobre namjere, ne želi da mu se dijete muči i zadovoljava djetetovu želju, no ne zadovoljava djetetovu potrebu jer mu svojim ponašanjem poručuje da ono to ne može samo i ometa razvoj djeteta. No, ako u početku traži od djeteta da proba samo a zatim priskače u pomoć jer dijete insistira roditelj šalje dvije poruke: 1. da ne može samo i 2. da može natjerati roditelja da napravi ono što želi ako plače.

Ako često popuštamo i povlačimo se pred djetetovim emocijama i zahtjevima, šaljemo poruku djetetu da je moćnije od nas i da su njegove(njene) želje važnije od naših. Mnogi roditelji nemaju problema s tim jer i sami imaju stav da su djetetove potrebe važnije od njihovih, no želje nisu isto što i potrebe. Dijete kojem se stalno popušta i koje “zavlada” u obitelji stvara nerealnu sliku sebe, doživljava sebe važnijim i moćnijim nego što realno jeste. Ono ne razvija empatiju prema drugima jer ga se ne uči da pričeka ili da uvaži potrebu, osjećaje, mišljenje ili odluku druge osobe (roditelja). Takvo dijete se razvija u osobu koja ne doživljava potrebe i prava drugih osoba, ono vidi samo sebe i svoje potrebe i očekuje da će okolina udovoljavati svim njihovim željama. U realnom svijetu, od strane učitelja, vršnjaka, kasnije u vezama ili poslu, takva osoba doživljava iznimno puno frustracije, a ima male kapacitete za podnošenje frustracije. Stoga je važno da roditelji dijete nauče kako postoje i drugi ljudi sa svojim potrebama i željama i da traže od djeteta da i njih uvažava. To prije svega uče dijete tako što se oni ponašaju s uvažavanjem prema djetetu, ali i traže uvažavanje svojih potreba, odluka i sl. od djeteta. Dijete treba naučiti da je suradnja dvosmjerna i da određena prava dobija s odrastanjem, zajedno s povećanjem osobne odgovornosti ali i obaveza.

Nekoliko savjeta u tome može pomoći:
• Budite dosljedni ( Najvažnije pravilo! Ako niste sigurni, tražite vrijeme da razmislite. Kad odlučite, ne povlačite odluku.)
• Uspostavite sustav posljedica (Ponašanje uvijek ima i mora imati posljedice. Važno je da su to prirodne posljedice ponašanja i da ih dijete može razumjeti.)
• Uspostavite kontakt pogledom (Prije nego progovorite morate imati punu pažnju svog djeteta.)
• Recite, nemojte moliti (Ako pitate: “Želiš li možda sad večeru?” ili “Hoćeš li pokupiti odjeću?” znajte da tražite svađu)
• Objašnjenja: jednostavna i primjerena djetetu (dobi i zrelosti) (Bez opravdavanja)
• Ne plašite se ponavljanja (Ne morate stalno na novi način objašnjavati svoju odluku.)
• Priznajte osjećaje i krenite dalje (npr.:“Vidim da si ljut što ti to ne dam i žao mi je zbog toga. Zaista ne želim da to sada dobiješ.” )
• Ne omalovažavajte (Umjesto: “Baš si prase, samo ždereš”, radije: “Jedan komad je dosta. Dobit ćeš drugi za večeru.”)
• Težite jedinstvenom frontu (Oba roditelja bi trebala biti jedinstvena kod odlučivanja, Ako treba tražite vrijeme: “Kad se dogovorim s tatom, reći ću ti.”)
• Očekujte suradnju (Umjesto: “Idemo u šoping i zato nemoj praviti probleme”, radije: “Znam da ćemo se danas dobro provesti u šopingu. Ti ćeš sjediti u kolicima dok kupujemo, a poslije ćemo ići u park.”)
• Pružite primjer (Kad upućujete zajedljive riječi bračnom drugu, psujete ili pušite znajte da netko mali sluša, gleda i uči od vas.)
• Uspostavite pravila i RUTINE! (Navika olakšava da se nešto napravi bez pobune.)

Zašto granice trebaju djeci i mladima?
Svijet u kojem se djetetu ne postavljaju granice izgleda zastrašujući i stalno ima potrebu ispitivati gdje je kraj. Ako sam s 10 god. glavni-moćniji od roditelja, njih vidim kao slabe i ne mogu me zaštititi.Slika o sebi i svojim mogućnostima postaje nerealna. Razmažena djeca postaju razmaženi odrasli ljudi. Volite li šefa koji vrišti kad nije po njegovom? Nijedno dijete se neće probuditi s 18 godina i znati poštivati pravila, znati čekati, strpiti se, štedjeti da bi si nešto kupilo. To je nešto što moraju naučiti tijekom odrastanja. Ukoliko im ne postavljamo granice i ne tražimo od njih da se ponašaju prema dogovorenim pravilima, oni će i u odrasloj dobi i dalje imati ispade ljutnje i plača, neće moći podnijeti NE i neće znati odgađati zadovoljavanje svojih želja.

Što bi to moglo značiti u praksi. Evo nekih načela zajedno s primjerima koji ih objašnjavaju:
• Prevencija: “Idemo u dućan. Evo popisa. Kupujemo samo po popisu + jednu stavr koja nam se svidi “(važi za sve). Ili “ Sad možeš pogledati 1 crtić, a kad završi ideš na spavanje.” ili “Sad idem obaviti jedan telefonski razgovor. Kad završim možemo se igrati. Je li dogovoreno.”
• Obiteljska politika: “ Udaranje je protiv naše obiteljske politike. Ono nije dopušteno, nikada.” ili “U ovoj obitelji se slatkiši jedu poslije ručka, a ne prije ili umjesto ručka.”
• Zamjena uloga: “Što misliš da ću ti ja reći?” (kad ste već par puta odbijali) ili “Što ti misliš zašto ja ne želim da ti igraš ratne igre na kompjutoru?”
• Ponudite drugo rješenje: “ Neću da to jedeš jer nije zdravo za tebe. Ako si gladan možeš dobiti bananu.” ili “ Ti si već velik i trebaš spavati u svom krevetu. Mogu ti dati ruku ako te je strah.”
• Ponašanje vežite uz povlastice: “ Crtić možeš gledati kad završiš sa zadaćom.”, “Nahrani psa pa onda možeš igrati igrice.”
• Njihova pravila nisu naša: “ Svejedno može li Jura jesti u svojoj sobi. U našoj kući se jede samo u blagovaoni.”
• Suočavanje: “Možda sam je najgora majka na svijetu, ali bi se loše osjećala da te pustim. To je moja konačna odluka.”

Biti dosljedan roditelj nije lako. Osobito zato jer je važno biti dosljedan roditelj, jasnih granica a opet topao i senzibilan za dijete. Važno je i ne biti nasilan u odgoju. Poželjno je stoga da nam je kao roditelju žao kad dijete plače, no iznimno je imati na umu je li za dijete korisnije da ga sad pustim da se isplače (ili izdere ako je ljuto) ili mu moram priskočiti u pomoć. Važno je pri tome imati i svoje emocije pod kontrolom i primjereno ih izražavati. No, da bi odgojili mladu osobu koja se zalaže za sebe, doživljava druge ljude i njihove potrebe, dobro regulira svoje emocije, samopouzdana je i samostalna – za to se isplati potruditi, podnijeti dječje ispade emocija kada je to potrebno i biti realan i jasan u svojim očekivanjima od djeteta.

Tanja Dejanović Šagadin, prof.
psiholog i psihoterapeut
Psihološki centar TESA

(projekt Za odgovorno odrastanje mladih)