Na samom početku, prije nego što se usmjerimo na načela i pristupe pružanju psihološke prve pomoći, važno je objasniti koje su to okolnosti koje uvjetuju potrebu za psihološkom prvom pomoći.

U uobičajenom, svakodnevnom životu često susrećemo pojam STRES koji se odnosi na svaku promjenu kojoj se moramo prilagođavati. Stresni događaji na nas djeluju svakodnevno, u većoj ili manjoj mjeri, i na njih reagiramo stresnim reakcijama, čiji intenzitet ovisi o našoj osobnoj procjeni prijetnje i štetnosti stresnog događaja, o uspješnosti naših mehanizama kojima se s njim suočavamo, kao i o našim drugim osobinama. Kad je stres u pitanju najčešće ćemo ga prevladati samostalno ili uz pomoć bližnjih te nećemo trebati psihološku pomoć.

            Za razliku od stresa, KRIZA je puno intenzivnije psihičko stanje. Nju najčešće uzrokuje krizni događaj koji je iznenadan i/ili rijedak događaj te izrazito uznemirujući i vrlo stresan (a često i traumatski) jer predstavlja prijetnju ili doživljaj gubitka osoba, stvari ili vrijednosti za većinu ljudi. Krizni događaj izaziva takozvane „šok krize“. Osim njih, mogu se pojaviti i „krize iscrpljivanja“. Njih uzrokuje niz stresnih događaja koje proživljavamo kroz duže vrijeme i koji imaju kumulativni učinak na nas. Iako stres doživljen u pojedinačnim stresnim situacijama ne mora biti intenzivan, ako smo mu dulje vrijeme izloženi, njegov se učinak može kumulirati, zbrajati, sve dok ne prijeđe onu mjeru s kojom se čovjek može nositi (“kap koja je prelila čašu”).

U krizi imamo osjećaj da sve to što se događa ne možemo sami svladati koristeći uobičajene mehanizme i strategije suočavanja sa stresom. Zbog toga je osoba u krizi izuzetno ranjiva, preplavljena osjećajima, često misaono smušena što dovodi do dezorganizacije ponašanja te otežava uspješno rješavanje krizne situacije. Uobičajene krizne reakcije stoga mogu biti: misaone ili kognitivne (pogreške u zaključivanju, teško donošenje odluka, slaba koncentracija, zaboravljanje), čuvstvene ili emocionalne (napetost, ustrašenost, tjeskoba, osjećaj bespomoćnost, bezizlaznosti, besmislenosti i gubitka kontrole), tjelesne ili fiziološke (tjelesni nemir, teškoće spavanja) i ponašajne reakcije (besmislene radnje, nagle promjene odluka ili blokada ponašanja),

Osim što se u krizi može naći pojedina osoba, u krizi se mogu naći i skupine, organizacije i veće društvene zajednice. Krizne reakcije mogu pojaviti neposredno nakon kriznog događaja i odgođeno. One su u većini slučajeva normalne i prolazne, s pozitivnim krajnjim ishodom, a samo kod manjeg broja ljudi one mogu biti vrlo intenzivne i dugotrajne te poprimiti i oblike koji zahtijevaju stručnu psihološku i medicinsku pomoć. Većina osoba će se nakon krize relativno brzo oporaviti i funkcionirati jednako kao i prije krize, ili čak možda i kvalitetnije.

Krizna reakcija je normalna reakcija na nenormalne okolnosti.

 

NAČELA PSIHOLOŠKE PRVE POMOĆI

Psihološka pomoć podrazumijeva pružanje podrške osobi ili osobama u nevolji, suočenima s nerazriješenim problemom ili bolnim gubitkom, u razrješavanju problema psihičke prirode primjenom psiholoških mehanizama i tehnika.

Psihološka prva pomoć skup je mjera i postupaka kojima se nastoje ukloniti ili ublažiti posljedice krize. Može se najjednostavnije definirati kao potpora, utjeha, razumijevanje koje osobi netko drugi ili kao niz postupaka koje osoba sama poduzima kako bi se suočila sa svojom nevoljom.

Način suočavanja s krizom različit je od pojedinca do pojedinca. Sve dok određeni način pomaže i nije destruktivan, ljude treba ohrabrivati da rade ono što smatraju da im najviše koristi tj. ono što za svakoga od njih najbolje djeluje u suočavanju s teškim situacijama.

ZAŠTO PSIHOLOŠKA PRVA POMOĆ?

„Budući da prisjećanje na (krizne) događaje … izaziva neugodu, čovjekova prirodna reakcija jest da ono što se dogodilo gura pod tepih. … Međutim … s vremenom hrpa pod tepihom postaje sve veća, i u jednom trenutku više ne vidimo na drugu stranu. Razgovor o teškim događajima ljude uznemiruje, ali to je poput rane koja boli dok je čistimo alkoholom. Ako to ne učinimo, vjerojatnost infekcije je mnogo veća, a zacjeljenje traje mnogo dulje. Ne treba se bojati sredstva za dezinfekciju, već posljedica rane kojoj nismo pružili prvu medicinsku pomoć.“ Lidija Arambašić (2000): Psihološke krizne intervencije: Prva psihološka pomoć nakon kriznih događaja“, DPP, Zagreb.

Iskustva u radu s ljudima u stanju psihičke krize pokazuju da se velika većina njih (oko 90%) oporavlja spontano, zahvaljujući samo vlastitim snagama i uz pomoć podrške bliskih osoba, a samo manji broj (oko 10%) treba pomoć stručnjaka. Što su krize intenzivnije ili dugotrajnije, omjeri ovih postotaka se mijenjaju. Povećava se postotak onih kojima je nužno pružiti neki oblik stručne pomoći, dok pravovremena i adekvatna pomoć smanjuje taj postotak.

 

OPĆA NAČELA

psihološke prve pomoći:

Ako ne možeš pomoći, ne šteti!

Biti usmjeren na ovdje i sada.

Pružiti pomoć što brže.

Pružanje psihološke prve pomoći treba započeti što brže, odmah nakon kriznog događaja, a što ranije kod dugotrajnih, kumulativnih i višestrukih kriza (poput ove s koronavirusom, i istovremeno zemljotresom u Zagrebu). Ljudi su tada “najotvoreniji” za primanje pomoći, pomoć im je najpotrebnija. Svaka odgoda rezultirat će pogoršanjem i produženjem oporavka.

Psihološka prva pomoć je usmjerena na „ovdje i sada“, na aktualnu situaciju i njeno rješavanje (bavimo se samo sadašnjošću a ne psihičkim poteškoćama koje netko ima neovisno o krizi). Ona ubrzava proces oporavka, smanjuje vjerojatnost nastanka težih posljedica i potrebe za lijekovima. Zato ona ima preventivni karakter (psihološka prva pomoć nije psihoterapija niti liječenje nego prevencija težih posljedica!!).

Psihološku prvu pomoć može učinkovito pružati bilo koja osoba, bez obzira na stručnu spremu, struku i formalno obrazovanje, koja je educirana i trenirana za to i poznaje osnovna načela psihološke prve pomoći (laici, bližnji, radni kolege, medicinsko osoblje, …). Kao i kod pružanja medicinske prve pomoći, i ovdje educirani laici mogu biti jednako učinkoviti kao i profesionalci. Naravno, najčešće će psihološku pomoć pružati profesionalni pomagači (psiholozi i drugi). No, u situacijama koje pogađaju velik broj pojedinaca i cijelu zajednicu (kao što je ova kriza vezana uz COVID-19), broj raspoloživih profesionalaca je često nedovoljan za velik broj ljudi koji imaju potrebu za psihološkom pomoći. Zato je u tim situacijama vrlo djelotvorno educirati volontere laike za pružanje psihološke prve pomoći.

Pomagač koji pruža psihološku prvu pomoć, bez obzira bio on profesionalac ili volonter i laik, trebao bi imati neke osobine koje imaju neposredan učinak na osobe u krizi. Izrazito je važna iskrena zainteresiranost za pomaganje, i empatija (emocionalno razumijevanje) bez vrednovanja događaja ili postupaka. Također je važno da se može suočiti s jakim čuvstvima poput tuge, bijesa, bespomoćnosti, pesimizma i svih drugih oblika negativnih reakcija. I naravno, strpljenje, strpljenje, strpljenje…

Jedna od najvažnijih tehnika psihološke prve pomoći je aktivno slušanje. Važno je stvarno slušati osobu i kroz to joj omogućiti emocionalno rasterećenje, a to možemo jedino uz empatije. Psihološke prve pomoći nema bez empatije. Empatija je sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja (npr. patnje, ugroženosti). Kažemo da je empatija osjećanje S drugim, ali ne i osjećanje ZA druge. To je ponekad teško ako je iskustvo drugog previše bolno ili u suprotnosti s našim etičkim vrijednostima. Samo zamišljati kako je drugome bez emocionalne uživljavanja nije empatija.

Kako bi što zaštitili osobno mentalno zdravlje pružatelji psihološke prve pomoći trebaju:

  • biti osposobljeni za pružanje prve psihološke pomoći
  • biti educirani iz područja psihološke samopomoći,
  • imati dostupnu superviziju i po potrebi psihološke krizne intervencije za sebe
  • osposobljeni za prepoznavanje sprječavanje osobnog izgaranja na poslu razvoja sekundarnog PTSP-a.

Osoba u krizi često sama poseže za psihofarmacima (lijekovima za smirenje i dr.)  bez konzultacije s liječnikom. Kod laika se vrlo često čuje preporuka kako treba uzeti  “nešto za smirenje” kao da će to riješiti sve probleme. Tu je važno znati da psihofarmake može propisati samo liječnik.

Stručnjaci naglašavaju kako anksiolitički i sedativni lijekovi neće riješiti krizu u kojoj se osoba nalazi, te su vrlo oprezni u davanju lijekova. Kad je indicirano, davanje anksiolitika i sedativa kroz kraće razdoblje smiriti će osobu i smanjiti tjeskobu, ali time kriza neće biti riješena već je samo omogućeno njezino rješavanje.  Dati osobi u krizi veliku količinu sedativa kako bi  “prespavala krizu” znači osobu dovesti u stanje tuposti za zbivanja u njoj samoj i u okolini, te joj na taj način oduzeti mogućnost suočavanja s krizom i zdravim načinima razrješenja.

Neke upute i praktični savjeti za postupanje:

  • pružanje pomoći početi što prije
  • zaštititi od dodatnih prijetnji i stresa
  • pristupiti razumljivo i pozitivno
  • jasno, jednostavno i blago govoriti
  • ostavljati dojam samopouzdanja, nastupiti odlučno (ne agresivno)
  • izbjegavati stručno nazivlje
  • stvoriti osjećaj sigurnosti i zaštićenosti
  • slušati s razumijevanjem – “aktivno slušanje”
  • pružiti podršku, utjehu – olakšanje
  • prihvatiti i omogućiti izražavanje misli i osjećaja – spontano, ukoliko osoba ima potrebu za tim (plakanje, prepričavanje proživljenih iskustava), u skladu s mogućnostima, ne sprječavati osjećaje, ali i „ne gurati“ u njih ako osoba za to nije spremna
  • predložiti kako izraziti teške i bolne osjećaje u svezi s događajem, kako nastaviti dalje,
  • poticati osjećaj kontrole nad vlastitim životom
  • poticati zadovoljenje tjelesnih potreba
  • pružiti pomoć u specifičnim problemima
  • poticati pronalaženje podrške drugih (u ovoj krizi primarno na daljinu, virtualno)
  • davati točne i istinite informacije
  • ne davati loše prognoze, iskreno odgovoriti na pitanje o stanju
  • davati i ponavljati objašnjenja (koliko je potrebno) – konkretna i primjerena

 

PSIHOLOŠKA PRVA POMOĆ U PANDEMIJI KORONAVIRUSA

Ovo stanje vezano uz koronavirus zasigurno ima obilježja krize, ponajviše „krize iscrpljivanja“ jer traje dugo i ima kumulativni učinak na nas i izaziva krizne relacije. U ovoj krizi nekima će biti potrebna i psihološka pomoć.

U ovoj specifičnoj krizi vezanoj uz pandemiju koronavirusom važno je psihološku prvu pomoć pružati u skladu s aktualnom situacijom i preporukama zdravstvenih stručnjaka i kriznog stožera. Dakle, to će biti psihološka prva pomoć na daljinu: telefonom ili  internetom (razgovor, e-mail, video-pozivi, razne aplikacije za kontakt u realnom vremenu, Skype, videokonferencije i dr).

Za one koji pomoć pružaju, ali isto tako i za one koji je primaju, to može biti veći izazov i zahtjevnije od psihološke prve pomoći uživo, zbog toga što je teže uspostaviti kontakt i jer nedostaje dio neverbalne komunikacije.

Preko telefona postoji samo glasovna, govorna komunikacija, preko e-maila samo pisana verbalna komunikacija koja se temelji na jezgrovitom izražavanju, kod video-poziva je manje ograničenja jer i čujemo i vidimo osobu i ona nas, ali je i dalje reducirana i ograničena, a česte su i razne tehničke poteškoće, pucanje veze, zamrzavanje slike i sl.

Iskustva pokazuju da je na daljinu teže pružiti podršku i empatiju, to predstavlja veći izazov i traži specifične vještine koje se mogu razviti kroz edukaciju.

Dosadašnja profesionalna iskustva autora ovog članka s telefonskim i internetskim psihološkim savjetovanjem  u mirnim vremenima pokazuju da taj oblik savjetovanja omogućuje brzu i efikasnu pomoć, olakšava motiviranje za pomoć uživo, često predstavlja most prema ustanovama za pružanje pomoći. Čini se da su na daljinu manji otpori klijenata i da je kasnije savjetovanje uživo puno lakše jer su puno manji problemi  s uspostavljanjem kontakta i odnosa, a u radu nastavljamo i produbljujemo započeto. Stoga je e-savjetovanje jako dobro za početak rada.

Iskustva također pokazuju da su za internetsko i telefonsko savjetovanje nužne stručne kompetencije savjetovanja, sustavna edukacija o tehnikama i intervencijama savjetovanja. Naročito su važne tehnike “aktivnog slušanja” jer je njihov značaj puno veći nego kod savjetovanja uživo, naročito u uspostavljanju kontakta i povjerenja s klijentom. Takvo savjetovanje mora biti jasno, ali ne previše direktivno, uz optimalan omjer kognitivnih i emocionalnih poruka.

Korisnici e-savjetovanja često naglašavaju kako se na ovaj oblik lakše odlučuju nego na savjetovanje uživo, da im je puno lakše nakon što opišu svoj problem u mailu jer se osjećaju rasterećeno što su nekome mogli povjeriti svoj problem. Manji broj korisnika ističe da im je važno da mogu ostati anonimni i da im je anonimnost posebno važno u početnom, prvom kontaktu, u izlaganju svojih problema, da se tako osjećaju manje anksiozni i izloženi.

mr.sc. Ivan Vračić

klinički psiholog i psihoterapeut

Psihološki centar TESA

Objavljeno u priručniku:„KORONAVIRUS I MENTALNO ZDRAVLJE- Psihološki aspekti, savjeti i preporuke“

Hrvatska psihološka komora, 2020.  

http://www.psiholoska-komora.hr/1247